Štuka

Štuka (Esox lucius)
Tijelo joj je prilagođeno i građeno tako da može brzo plivati i dostići svoj plijen. Duga je i vitka, glava joj je spljoštena, gubica šiljata s oštrim zubima okrenutim prema unutra, pa kad zgrabi ribicu, više je ne ispušta. Zelenkaste je boje, a sa strane ima žućkastobjelkaste pjege, ljuske su joj sitne. Trbuh joj je bijel, a hrbat tamnozelen; oči izbuljene, a leđna peraja položena daleko otraga. Kad brzo pliva, prsne su joj i trbušne peraje priljubljene sasvim uz tijelo. Naraste do 15 kg težine. Drži se gornjih slojeva vode, gdje vreba sitnu ribu. Štuka živi gotovo u cijeloj Europi, osim u Španjolskoj i južnoj Italiji. Štuka je u prvom redu riba Sjeverne Amerike, a u Europi Skandinavije, Rusije i Sibira. Raširena je i u Aziji.

Štuka je vrlo poznata riba, koja živi uglavnom u području voda što polagano teku. Najviše ih ima u barama, jamama i mirnim rukavcima naših rijeka.
U Skandinaviji i Sibiru štuka može narasti preko 2 metra, a do 30 kg težine.
Štuka se mrijesti od veljače do travnja, na plitkim obalama obraslim vodenim biljem, a ženki se pridružuju jedan ili dva mužjaka. Ženka od 2-3 kg snese oko 100 000 jaje veličine oko 3 mm. Ovisno o temperaturi vode izvale se jaja za 2-3 tjedna, ali obično veći dio mlađa propada od samih štuka koje ga požderu. Štuka je prikladna riba za umjetni uzgoj u ribnjacima. Ona osjeća kretanje sitne ribe više bočnom crtom negoli vidom. Primijećeno je da reagira na crvenu boju, pa će varalicu sa malo crvene vunice na repu štuka napasti prije nego ono bez crvenog ukrasa. Štuka živi uz trave, lopoče, panjeve i klade, gdje vreba na sitnu ribu. Štuka je posljednjih godina i kod nas zaštićena za vrijeme mrijesta, jer zbog svoje proždrljivosti često nalijeće na varalicu pa postoji opasnost da se i ona u nekim vodama decimira ako se ne vodi briga i o održavanju njene vrste.
Nije rijedak slučaj da je štuka uhvaćena na varalicu i da joj još iz gubice viri repić malo prije uhvaćene i prožderane ribice. Za nas sportske ribolovce štuka je vrlo zanimljiv proždrljivac koji nam može pružiti mnogo sportskih užitaka. Ona brzo raste i može pod povoljnim uvjetima u prvoj godini dostići gotovo kilogram težine, a u idućim godinama može još i brže rasti. Ona napada sve živo u vodi osim balavca i, kažu, linjaka. Štuka obično odlazi u lov na sitnu ribu zimi i u proljeće potkraj dana, a ljeti znatno kasnije. Kasnije poslije podne i predveče ona će tražiti hranu u toku cijele godine. Izlazi na mjesta i plićake gdje se zadržavaju kederi i sitnija riba, a osobito na napajališta, na plitke obale ili jaču struju gdje sitna riba teže pliva. Zgrabit će i žabu ili miša ako na njih naiđe. Lovimo je na potezanje ("špinanje"), raubom ili na grund živim mamcem. Rijetko se može dogoditi do naleti i na glistu, osobito ako je jako mutna voda. Od varalica najbolja je nešto veća varalica (10-12 cm zajedno s trokukom na repu). U bistrim vodama bolja je žuta, a u mutnijim sretbrnastobijela varalicara. Dobar je i leptir (meps) malo veći, broj 5 ili 6. Najlon treba biti jači. U barama i vodama stajačicama dobro je loviti imitacijom varalice miša s repićem. U dubljim vodama dobro je loviti pletenicom (copfom), na koju će štuka također rado naletjeti. Kao predvez za ribolov na štuku dobro je uzeti tanku čeličnu žicu ili već gotove predveze od žice za raub jer najlon štuka često progrize. Dobri rezultati postići će se i špinanjem na uginulog kedera kojeg srno pričvrstili uz tzv. "sistem". Pri ribolovu varalicom ili mrtvim mamcem na "sistem" potrebno je vući varalicu tako da joj se štuka previše ne približi.
Više puta se dogodi da štuka slijedi mamac, ali ga ne napada, tada treba ubrzati kretanje varalice, a nikako usporavati. Ako usporavamo kretanje varalice štuka sigurno neće zagristi jer se tako mamac u prirodi ne ponaša. Pri ubrzavanju vjerojatnost napada je 50:50.
Pri ribolovu "raubom" potrebno je poznavati vodu gdje lovimo. Ribicu bi trebalo postaviti pedalj-dva od dna uz najdublje mjesto gdje bi se mogla kretati krupna štuke koja se povlači uz dno jer je tromija. Kad štuka grabi ribicu na "raubu", obično je hvata poprijeko, a zatim u gubici okreće i guta.
To ne mora biti uvijek tako, ali u većini je slučajeva tako. Kada štuka zgrabi mamac, čep će potonuti. Ribiči griješe, ako izvlače "raub" kada čep potone. Čim štuka osjeti otpor, nastoji izbaciti mamac iz gubice i pobjeći, a mi ostajemo bez ulova. Poslije prvog potonuća čepa ili prvog gibanja čepa potrebno je pričekati. Čep će zatreperiti na vodi, nakon toga, ako štuka okreće kedera i započne ga gutati, krenut će prema dubini - tada treba zategnuti ribu. Slučajevi su različiti - više puta se može zategnuti odmah nakon što čep potone, ako su veće trokuke koje bi mogle zakačiti odmah štuku za gubicu. Ipak, uvjerio sam se u praksi da je uvijek bilo bolje ne nagliti s potezanjem "rauba". Uhvaćenu je štuku potrebno oprezno osloboditi od udice, jer nam se može desiti da ozlijedimo ruku na njenim oštrim zubima. Najbolje je upotrijebiti izvlakač ili kliješta za vađenje udice.
Štuka koja živi u čistim i bistrim vodama odlična je za jelo i meso joj nema zadah po mulju.